Otvoreno sa... >>
komentari
 Otvoreno: Džoni Hodžić
Drvoredi moje mladosti
Razgovarala: Slobodanka Seka Martinović
Foto: Risto Božović
I lako ga je i teško predstaviti. Dovoljno je reći Džoni i svi će znati o kome je riječ, ali za sve što je uradio- od dječijih maštanja i otkrivanja tajni magičnih kapija i sokaka Stare varoši do danas- treba i vremena i papira. Slučajni susret i sjajno druženje u Meksičkom pabu prije par noći proizveli su ovaj razgovor-omaž jednom vremenu koje smo zajedno proživjeli, ljudima koje smo poznavali, prijateljima i prijateljstvu, lijepom govorenju, pozorištu i još nekim stvarima na kojima se temelji sav njegov život. Jedan od posljednjih boema i danas prošeta Krivom Kiš mahalom, druži se sa drugovima iz djetinjstva, žali za drvećem pored Njegoševog parka poklonjenom nekim davnim ljubavima, svrati na bozu kod „Š. T. Hamze“ i hrabro priznaje da i danas voli sve svoje ljubavi. Domu omladine „Budo Tomović“, koji se sada zove KIC, u koji je ušao još kao dječak ostao je vjeran čitav život, a njegova umjetnička misija traje. Često ode na groblje i zapali svijeću prijateljima koji su otišli.
Skica za portret
Džoni Hodžić rođen je 22. febuara u Gusinju. U horoskopu je riba. Valjda je i zbog toga riba njegovo omiljeno jelo. Dok je bilo pića, šta bi drugo nego „Džoni Voker“’, mada trenutno pije samo vodu. Omiljeni dio stana mu je dnevna soba, i u njoj njegov neprikosnoveni komad namještaja- trosjed na kojem najčešće i najrađe boravi. Kada je u kući. Ne spada u kategoriju tradicionalnih crnogorskih muževa. Dijeli obaveze sa suprugom Biljanom, dogovaraju se šta ko i kada može, ide u trgovinu, a od svih kućnih poslova najviše voli da kuva. Ne znam zašto sam bila tako iznenađena, tek zamolila sam za neki poseban recept, bogami, i dobila ga: Jakvintin ručak. Staro Dukljansko jelo sprema se na sljedeći način: riba po izboru napuni se svim plodovima koji rastu na ovom području, od smokve do šipka. Umota se u smokvin list, po mogućnosti peče se na žaru, a može i u pećnici. Priznajem, pokazala sam izvjesno neznanje pitanjem da li je to njegova kulinarska kreacija, zbog asocijacije na teatar i Džonijevu profesiju i još jednom potvrdila onu staru- čitav život je učenje.
Voli francuske parfeme, a modu smatra izutetno važnom dimenzijom, uopšte u životu. Slaže se da „odijelo ne čini čovjeka, ali govori o njemu“ i stoga nije pristalica slijepog trčanja za hitovima, već preferira individualni stil u kojem je samo detalj trendovski, a najvažnije je da je odjeća u korespodenciji sa ličnosti koja je nosi. Svoj stil karakteriše kao ležeran, sportski, a odijelo se podrazumijeva kada prilika tako nalaže. Kravatu nosi samo kad mora, a i tada je veže na neki svoj način. Cipele izdvaja kao svoj omiljeni detalj. Njegova knjiga je „Moć govora“, poezija Brane Petrovića, voli slikarastvo i druži se sa slikarima, voli kafanu koju smatra posebnom i važnom institucijom. Kao mlađi, relaksirao se sportom, a sad mu je relaksacija da sjedi u kafanama, razgovara, posmatra, divani...Obožava kćer Teu, studentkinju u Beogradu.
Džoni Hodžić je osnivač i rukovodilac teatra DODEST u Podgorici, osnivač i direktor Festivala alternativnog teatra. Kao glumac realizovao je oko 30 naslovnih uloga u pozorištu, na filmu, radiju i televiziji, režirao je deset pozorišnih predstava, 2 dokumentarna i jedan kratki film. Za svoj multidisciplnirani umjetnički rad dobio je preko 60 nagrada i priznanja, bio je i ličnost godine 2002. a dobitnik je i Decembarske nagrade grada Podgorice. Kad smo već kod grada i Podgorice, žali za svojim i Veskovim drvećem, ali- kaže neće pokretati pitanje restitucije.
________________________________________________________________________
Odrastao sam u u Staroj varoši, u krivoj Kiš mahali u ambijentu autentične Podgorice koja se i tada tako zvala, iako je sam grad nosio ime Titograd. Najljepše slike djetinjstva
Stara varoš, kriva Kiš mahala, ambijent autentične Podgorice, koja se i tada tako zvala iako je sam grad nosio ime Titograd- snažne su slike mog djetinjstva koje s velikom ljubavlju čuvam u sjećanju- priča Džoni Hodžić. Odrastao sam u sokacima, na krivudavim uskim uličicama, među starim kućama i zdanjima kojih, na žalost, nije ostalo mnogo, preskakao kapije koje su posticale moju radoznalost, razbuktavale dječiju maštu i silno sam želio da saznam šta se to iza njih krije. Te kapije sa tajnama komšijskih dvorišta, za mene mističnih i neistraženih prostora, jedna su od mojih najvećih fascinacija i za svako od njiih smišljao sam svoju priču, bajku u koju sam čvrsto vjerovao. Dječija mašta je nevjerovatna, a zanimljivo je da u sve svoje bajke nastale između sokaka i kapija, negdje, do danas vjerujem. Sjećam se svih prijatelja iz djetinjstva sa kojima sam bježao na Ribnicu za vrelih podgoričkih ljeta, jer tada smo se kupali na Ribnici. Morača je došla kasnije, kad smo malo poodrasli i išli na Sastavke koji se danas- ne znam zašto, zovu Skaline jer ime nema nikakave veze sa Podgoricom. To je bilo vrijeme drugačijeg načina igre i druženja: niko nigdje nije išao sam;stariji su vodili i čuvali mlađe, svako je bio zadužen za svakoga. Braća Tuzovići, braća Methadževići i drugi sa kojima sam odrastao dio su mojih najljepših uspomena, a viđamo se i danas. Često odem u Staru varoš da se podsjetim, u stvari da proživim iznova neku svoju dječačku avanturu, da otkrijem još koju tajnu, jer- priznajem- svaka preostala , bolje reći preživjela kapija još uvijek me inspiriše: da li se iza nje krije neka ljubavna priča, porodična drama ili samo uspavana hladovina ljetnjeg popodneva Baš kao i nekada. I kad prođem, uvijek imam isti osjećaj: miris bašta, samoniklog bršljana koji je obavio neki stari zid, miris komšijskog ručka koji se širio krivudavom ulicom, dolje, niz sokak.
Taj nostalgični opis Stare Podgorice i jednog drugog vremena, osim tajni komšijskih dvorišta, krije i po neki nestašluk, anegdotu koja se decenijama prepričava!?
Svakako, bilo je raznih nestašluka zbog kojih smo tresli od majki i očeva. I svojih i tuđih. Od preskakanja nečijih ograda da bi ukrali, tj. izvršili nedozvoljenu radnju kako bi danas moderno rekli, neke jabuke, pustošenja nečije trešnje ili „organizovanog“ odlaska na Malu pijacu, pored Ribnice odakle bi ponijeli po koju lubenicu ili nešto drugo što nam je došlo pod ruku. S obzirom da se jako skromno živjelo, ondašnja djeca nijesu imala neki izbor za igru i zabavu. Igračke su bile rijetkost, a svoje zabave osmišljavali smo sami. Ali, nikada nam nije bilo dosadno. Bilo je to vrijeme radija, televizija je tek kasnije ušla u kuće, a kad je moj otac donio projektor sa nekim ctanim filmovima- to je bilo čudo neviđeno. Svi smo se skupljali kod nas kući da gledamo filmove, a moj drug Džijo Tuzović dosjetio se da bi bilo zanimljivo, bogami, i korisno da zaradimo po neku paru. I to je izgledalo ovako: okupe se sva komšijska djeca, moja majka spremi kolače, podijeli sokove,a čim bi izašla iz sobe preduzetni Džijo bi naplaćivao i desert. Naravno, sve smo radili krišom,a te prve male prevare donijele su nam i prve zarađene pare. U kontekstu današnjeg života bili pohvaljeni za poslovnih duh, ali tada... Za nas, bio je to veliki rizik.
Sve se više otuđujemo, manje poznajemo, rijetko pozdravljamo. Ljudi žive u zgradama, svako iza svojih vrata, često ne znaju ni ko je iznad, ni ko ispod njih. Komšija je već postao stranac. Osim specifičnog duha po kojem su je prepoznavali, Stara Podgorica je i priča o komšiluku, sinonim zajedničkog, otvorenog života u n ajširem smislu.
-Te ograde oko dvorišta nijesu značile ništa; živjelo se krajnje otvoreno. Ljudi nijesu imali tajne, svi su o svima sve znali. I radoznalost i ljubopitljivost imaju svoj šarm: ništa se nije moglo desiti a da to neko ne primijeti. I ne priskoči. S komšilukom ste dijelili boli, tuge, radosti, slavlja. Nikada sami nijeste tugovali, nikada se sami nijeste radovali, niti slavili. Taj starovaroški milje po svojoj strukturi bio je skup različitosti: vjera, običaja, kulture. I sve je funkcionisalo. Išlo se i na Božiće i na Bajrame, i na sahrane i na ajtare i komšiluk je u nažim životima bio izuzetno važan. Do komšije se držalo kao do najrođenijeg, komšija se poštovao, njemu se vjerovalo. U suštini i jeste ti bio najrođeniji: tu ste, kuća uz kuću, jedan uz drugoga, da se oslanjate, pomažete, dijelite...I ništa nije bilo kurtoazno. Moj drugi period odrastanja vezan je za drugačiji ambijent, tada novog dijela Titograda, preko Morače, za stambenu zgradu, za stan... I uvijek imam žal za tim starovaroškim kućama. U stanu se osjećam nelagodno, kao golub zatvoren u kavezu koje smo mi gajili u Staroj varoši i kojem je najljepši trenutak taj kada ga pustite. Ja ne volim otuđenost, prosto mi nije bliska, ne pripada mi i stalno se pitam kako ljudi tako mogu da funkcionišu. Najzad, teško da nova prijateljstva mogu biti tako jaka kao ona rođena u miljeu i vremenu o kojem govorim.
- U vrijeme „podjela“ na Stare i Novovarošane, biti preko Morače , gdje je nastajao novi Titograd, značilo je živjeti u prestižnom kvartu. Kako ste doživjeli to novo poglavlje u Vašem odrastanju?
-Moj otac je dobio, veliki, luksuzni stan i- preselili smo se. Nijesam se, naravno, pitao, ali teško sam se rastao sa Starom varoši. No, novi kvart donio je i novo društvo, nova iskustva i sve u svemu, brzo sam otkrio prednosti prekomoračkog života. Prije svega zbog sjajnog društva u kojem smo se - okupljeni sa raznih strana Titograda- brzo međusobno prepoznali, sprijateljili, postali fantastična ekipa koja do danas nije prekidala veze. Mislim i na roditelje i na njihovu djecu. Bili smo malo stariji, malo zreliji, još uvijek nestašni, znatiželjni i u otkrivanju novog života beskrajno dobro smo se zabavljali. Iako sam i dalje sa balkona gledao preko rijeke, ta nova generacaija koja je u sebi imala dovoljno duha da prostor zgrade i oko zgrade promijeni na svoj način. Počeli su prvi izlasci, prve stidljive ljubavi, prvi klubovi u podrumima u kojima smo pravili žurke, organizovani odlasci u bioskop, pozorišne predstave...Naš čuveni klub koji smo sami pravili za nas je bio kultno mjesto. Dinamični, uvijek spremni za akciju, uvijek zaljubljeni...
Znam da je Vaš kvart dugo vremena bio poznat i kao „Kvart uzdaha“. Da li zbog Vas ili...
- Za taj epitet zaslužne su i generacije starije od nas, ali vjerujem da mo i mi dali značajan doprinos. Koliko smo samo imali ljubavi, koliko tragično shvatali one neuzvraćene...I one su uzdisale i mi smo uzdisali, a i sam kvart je bio kao park, pun drveća, idealan za susrete u sumrak... Sa razlogom je nazvan „Kvart uzdaha“. Ekipa sa kojom sam odrastao bila je strašno duhovita, puna šarma. Moji drugovi- i onda i danas Miloš Milošević. Dragan Martinović, Zoran Kostić, Vesko Šćekić, pa Ranko Mugoša koji je premlad otišao, Bobo Koljčević, Aco Gojnić...sjajno smo se družili, čak i kada smo vodili najžučnije rasprave, fudbalske, pozorišne, ljubavne ili bilo koje druge rasprave. Nikada se nijesmo posvađali, što je za taj uzrast neuobičajeno i neshvatljivo. Tolike silne godine smo prijatelji, iako se ne viđamo svakodnevno, kad se sretnemo nastavimo tamo gdje smo stali.
Koliko se sjećam - a dobro poznajem taj kvart i ljude u njemu, Vi ste, nekako, bili najavangardniji, sa najneobičnim idejama ...To Vam drugovi i priznaju.
-Da, da (smije se) imao sam naglašenu dozu mladalačke ludosti, otkačenosti i hrabrosti za mnoge stvari pa je i moj otac govorio u šali: „Imam dva sina i Džonija“. Imao sam širok dijapazon interesovanja za sve i svašta, u svemu sam želio da se oprobam, a u svemu tome bilo je i nevjerovatnih ideja. Iz ove perspektive, kada se sjetim nekim situacija, slatko se nasmijem, a i shvatim koliko su zapravo bile bezazlene. Na primjer? Prvo čega sam se sjetio, evo- bio sam preteča mobilnog telefona u Crnoj Gori. Odnio sam telefon u školu sa budilnikom i na sred časa, kad je pozvonilo, ja sam se javio... Kako nijesu shvatili moju inovaciju, isključen sam iz škole...
A znam da ste bili jedan od prvih koji je ljubavlju štitio prirodu!? Čitaocima moram objasniti: naime, svo drveće iz Njegoševog parka, nije bilo u vlasništvu opštine, već je pripadalo lijepim djevojakama sa ove i one strane Morače. A kako, Vi će te nam reći.
Moram reći da je to istina. Dakle, moj veliki drug Vesko Tomović, koji je nažalost rano otišao i ja, poznati po zaljubljivanjima na prvi pogled i obožavanju naših drugarica, ta stabla smo odavno poklonili našim velikim i malim, uzvraćenim i neuzvraćenim ljubavima. Na svakom smo urezivali ime one kojoj smo poklanjali i čitav Njegošev park je već dugi niz godina u njihovom vlasništvu. Kad vidim da se siječe nego stablo, osjećam se povrijeđeno jer sa njima ruši se i dio moje mladosti. I Veskove. Koliko se sjećam, on je poklonio 33, a ja 42 stabla, a kada su ih sjekli nas niko ništa nije pitao. U ulici Stanka Dragojevića nema više nijednog našeg drveta.
Kad ste ste otkrili scenu kao prostor koji će Vas obelježiti i koji ste po svom multidisciplinarnom djelovanju obelježili?
Imao sam sreću da potičem iz porodice u kojoj je umjetnost na razne načine bila prisutna. Moj otac se bavio umjetnošću, moj stric, pa moj stariji brat, a odrastajući u miljeu gdje se poklanjala pažnja knjizi, slici, koncertu... bilo je logično da se negdje artikuliše ono što sam, očito, imao u sebi. Pozorište me je fasciniralo pri prvom susretu, kad sam kao klinac od sedam godina u CNP gledao predstavu Jevrema Brkovića koja je poslije toga zabranjena. Sve mi je bilo čarobno: i scena i glumci, i samo pozorište. Taj magični svijet toliko je preokupirao moju dječiju svijest, da sam poslije toga tražio od strica da me odvede u Dječije pozorište, tada u podrumu doma omladine „Budo Tomović“. Stric me je odveo, ja sam ušao u to pozorište. I više nikada nijesam izašao iz Doma omladine koji se danas zove KIC.
Po svom djelovanju, događanjima, produkciji, broju mladih, a posebno po značaju u životu mnogih generacija Dom omladine „Budo Tomović“ davno je prerastao okvire omladinske institucije. To kultno mjesto gdje se rađala nova, moderna kultura obeljelježilo je Titograd ali i Crnu Goru, a mnogi su iz njega uspješno krenuli na razne strane.
Dom omladine je bio mnogima druga kuća, mjesto gdje smo saznavali više, mjesto koje je svima pružalo šansu da se oprobamo. Ko god je želio da napravi nešto u životu, bio je vezan za Dom omladine. Prisjećam se određenih ljudi koji su prošli kroz tu instituciju i ne postoji ni jedna sfera života gdje nećete sresti nekoga ko nije krenuo iz Doma omladine, od politike, umjetnosti, privrede, prosvjete...Imali smo svoje ansamble, sekcije, svoje gitarijade, festivale...Podsjetiću na prvi muzički festval na ovim postorima, Titogradsko proljeće čiji je prvi pobjednik bio multitalentovani Miodrag Latković, danas sudija Ustavnog suda. A i Vi ste bili jedan od prvih voditelja ovog festivala.
Vremeplov. Pričamo o stvarima koje oboje dobro znamo. Da li je u današnjem KIC-u toliko mladih koliko je nekada bilo u Domu omladine i da li kao institucija ima onaj značaj kao u vremenu o kojem govorimo?
Samo transfomisanje Doma omladine u Kulturno-informativni centar promijenilo je mnoge stvari. Nije samo riječ o drugačijem konceptu, jer KIC ima mnogo značajnih aktivnosti,ali drastičmo je smanjena sopstvena produkcija.riječ je uglavnom o gostujućim programima iz drugih sredina i dobro je da imamo taj segment i kulturnu informaciju, dok je sopstvena produkcija mnimalna. Za razliku od onog vremena u kojem koncept baziran na vlastitoj produkciji i stvaranju projekata koji su bili svjetski proznati, mi imamo zanimljive programe ,ali ne tog nivoa koje smo sami bili kadri napraviti. Mi tada nijesmo imali sekcije koja nije brojala stotinjak ljudi,a danas jedino toliko imamo u folklornom ansamblu, mnoge sekcije su se ugasile, nemamo više Klub pisaca u kojem su počinjali mnogi Crnogorski književnici- od Ratka Vujoševića pa sve do Ilije Lakušića. Danas nema muzičke, niti likovne sekcije, nemamo sekciju animiranog filma...Ostao je samo folklorni ansambal i DODEST, zahvaljujući određenom broju ljudi koji žele time da se bave. Bojim se kad oni odu , da će se sve ugasiti.
Na putu do Doma omladine, morali ste proći ulicom Slobode, pored kultne poslastičarnice, jedine preživjele u novom imidžu Podgorice. „Š.T. Hamza“ naše mladosti?
-„Š.T. Hamza“, poslastičarnica u koju smo svi svraćali na burek, baklavu,bozu i šampitu kultno je mjesto skoro šest decenija, institucija i dio mladosti mnogih Titograđana i Podgoričana. Drži je već četvrta generacija, a uprkos promjenama ona traje, na istom mjestu, sa istim gostima koji u nju dolaze više od pola vijeka. Svi misle da su vlasnici Albanci. Međutim, oni su Goranci i zanimljivo je da se isti ti ljudi koji prave burek bave poezijom. Pišu dobru poeziju i izdaju je dvojezično . Ulica Slobode već odavno ne liči na sebe; ostao je jedino je „Š.T. Hamza“kao prepoznatljivi znak ulice koju smo voljeli, vremena u kojem smo odrastali i zato je u pravom smislu ta poslastičarnica- „Š. T. Hamza“ naše mladosti .
________________________________________________________________________
O KAFANI
-Od postojanja, kafana je najvažnija društvena institucija. Tu se dešava i završava sve. Drugovi iz kvarta i ja prvo smo proputili u hotel „Podgoricu“, jer su hotel „Crna Gora“ zaposjeli naši roditelji, ili starija braća. A, nama je nekako i pripadao lijepi i moderan hotel na obali Morače. Na putu do „Podgorice“, svraćali smo prvo na „Brione“, radnički restoran u neposrednoj blizini, na ćevape, a onda bi se smjestili na neku od hotelskih terasa da gledamo kako prolaze lijepe žene. Za taj hotel vežu nas prve ispijene čaše alkohola, naša prva pijanstva, prijateljstva sa fenomenalnom konobarskom ekipom, duhovitom, poštenom, od Zage, preko Šilja pa do Pera Durkovića. Slobodno smo mogli ušetati u hotel, bez obzira da li smo imali novca ili ne. Kad je bilo na veresiju, nikada nas niko nije pitao kad ćemo donijeti novac, da li ćemo ga uopšte donijeti,a mi smo ih uvijek ispoštovali. Odatle se selimo u „Bumerang“, prvu piceriju kod Cufa (Zorana Vujovića), a potom kod „Bajice“, prvi kafić koji je držao naš drug i komšija, fudbaler Bajica Martinović, kultno mjesto u kojem se skupljalo dobro društvo, slušala sjajna muzika i osvitalo se do zore. U njega su svraćali svi koji su nešto značili,a ti lokali su obelježili rađanje nečega, što se, na žalost, izgubilo. Sva mjesta koja pominjem – za razliku od današnjih, imala su dušu, ono nešto što se davno izgubilo pred navalom novopečenih bogataša i njihovih razmetljivih, pretencioznih, hladnih lokala. I svugdje se slušala dobra muzika. Ono što smo slušali kod „Bajice“ 80-tih, u ovom vremenu je evergrin. I tako, ređale su se kafane. Sve sam ih obišao i uvijek imam neke svoje. Od kada sam je otkrio, najviše volim da sjedim u kafani i divanim.
O PRIJATELJIMA I PRIJATELJSTVU
Od malena sam imao sreću da se družim sa pravim prijeteljima, da sve ono što sam stekao kao dijete traje i danas. Jedino je neka prijateljstva prekinula smrt. Sa nekima sam svakodnevno, neke ne viđam po godinu dana, ali tu smo jedni za druge kada je potrebno. Oni prosto osjete moj trenutak, kao i ja njihov. Uživam u tim druženjima i, zapravo, prijatelji su temelj na kojima počiva sav moj život. Kad mi neko kaže da nema prijatelja, počnem da ga žalim.
O BRAKU, PORODICI
Kažete da sam jedan od poslednjih boema. Kako je boemstvo način života, ne bih mogao biti to što jesam da nemam uporište u braku i porodici. Neki moji drugovi koji me godinama znaju, iznenade se kada čuju da sam oženjen i da imam odraslu kćerku. Prosto, živim kao da nijesam. Stalno sam na ulici, u kafani, u druženjima, znam da po nekoliko dana ne odem kući, ali... Kada dođem, čak i u sitne sate, probudim svoju Biljanu da joj poklonim neki ubrani cvijet, da joj ispričam neku dobru anegdotu koju sam čuo, prepričam razgovor...Ljudi u braku stalno imaju potrebu da mijenjaju jedno drugo. Ja se sa mojom ženom nikada nijesam posvađao. Jednostavno, tako funkcionišemo i dobro funkcionišemo. Mi užemo u raspravu oko neke slike, doživljaja nekog filma, ili predstave, ali nikada nemamo bračnih razmirica.Meni kažu, tebi je lako, nikada nijesi kući pa nemaš ni prilike da se svađaš. Ali, nije tako. Volim taj osjećaj kada dođem kući, ženi i kćerki jer znam da je to moje istisnko utočište.
O RAZLIKAMA
Ja ne znam šta to znači. Imam dovoljno godina da pamtim i ono i ovo vrijeme i, prosto, sam zapanjen koliko se neke krajnje intimne stvari koriste , tj. zloupotrebljavaju u razne svrhe. Vjera je intimna stvar, bez obzira da li vjerujete u boga ili u komunizam. Ljudi religiju vežu samo za određenu crkvu, što nema veze. Ta privatna osjećanja poštovala su se u staroj Podgorici. Svako je poštovao tuđu vjeru, a sada su u Crnoj Gori stvorene te vještačke podjele, a vjeru su digli na nivo politike. Ja poludim, kad neko nekoga pita koje si ti vjere, to mi je isto kao da nekoga pitate da li je sinoć imao seks sa ženom. Ja nijesam vjernik, već anarhista po uvjerenju i ne mogu da se svrstam u kalupe koje mi nameće neko drugi.
O CRNOJ GORI
Tri godine samostalnosti! Ovaku Crnu Goru nijesam želio, ali sam optimista i vjerujem da će jednom biti ona o kojoj sam sanjao.
O LJUDSKIM PRAVIMA I DISKRIMINACIJI
Ko ima prava da ugrožava tuđa prava? Prava žena, djeteta, prava na vjeru i poslednjih dana tako aktuelizana priča o pravu na seksualno opredijeljenje. Što prije pobijedimo tabue i predrasude u nama, manje ćemo sporiti prava drugima. Vulgarizujemo određene stvari i nikakvi dekreti ne mogu promijeniti svijest. Konkretno kada je riječ o homoseksualcima, pozivamo se na tradicju, na moral kao...toga nikada prije kod nas nije bilo. Međutim, treba priznati: bilo je i homoseksualizma, vambračne djece i svega je bilo. Najzad ta, kako je zovu gej populacaija postoji od kako je svijeta i vijeka, od Stare Grčke i Rima. Licemjerstvo je pozivati se na moral i sporiti čovjeku da bude ono što jeste, a ovamo imati ljubavnice koje se ne osvajaju šarmom, već džepom. I oni su mačo muškarci, a neko ko ima drugo opredjeljenje treba da bude diskriminisan! Mislim da je to mnogo opasnije nego biti gej, ako je gej uopšte opasan. Imam mnogo prijatelja koji su takve seksualne orijentacije, koji su sjajni ljudi, vrsni u svojim profesijama. To je biološko stanje koje ne možemo smatrati ni bolešću, ni opredijeljenjem već jednostavno biološkim ustrojstvom koje je takvo kakvo je. Posebno sam protiv kada se vjerske vođe pozivaju da govore na tu temu, daju svoja mišljenja i opservacije, a takvih imaju u svojim redovima. Dakle, prestanimo da budemo licemjeri, raskinimo sa vlastitim predrasudama. Svako ima pravo na svoje pravo.
|
